Vršajević: Jednog dana ću sinu pričati šta sam doživio u Brazilu

Vršajević: Jednog dana ću sinu pričati šta sam doživio u Brazilu

Avdija Vršajević danas je dao intervju za najčitaniji sportski portal u regionu Sportsport.ba.

Intervju vam prenosimo u cijelosti.

Mnogi su mu se nerijetko smijali smatravši da nije dostojan reprezentacije BiH, no Avdija Vršajević ostat će zlatnim slovima upisan u historijske knjige bh. fudbala.

Osim što je sa našim nacionalnim timom sudjelovao na Svjetskom prvenstvu, Vršajević (32) se može pohvaliti i time što je bio strijelac na utakmici protiv Irana, jedinoj u kojoj je naš tim ostvario pobjedu u Brazilu. Četiri gola smo do sada zabili na svjetskim prvenstvima, tri su zabili oni od kojih bi to očekivali Ibišević, Džeko i Pjanić, a eto čast da se u tom društvu nađe pripala je i uvijek zahvalnom Vršajeviću.

U posljednje vrijeme nije mnogo igrao za svoj Osmanlispor zbog povrede, no da ga cijene pokazali su time što su mu ponudili novi ugovor. On je također oduševljen takvom idejom i ne krije da bi tu, gdje je dobio dijete, volio završiti svoju zanimljivu karijeru.

Razgovor smo započeli reprezentacijom…

“Pratio sam, naravno, utakmice protiv Bugarske i Senegala. Mi imamo dobrih fudbalera, ne trebamo uopšte brinuti za budućnost ove reprezentacije, a i ovi mečevi su pokazali da kvaliteta ima. Vjerujem da će novi selektor Robert Prosinečki uspjeti to sve posložiti na najbolji način i da će napraviti dobar rezultat. O njemu kao igraču, ali i treneru, ne treba trošiti mnogo riječi”, kazao je Avdija Vršajević na početku razgovora za SportSport.ba.

Posljednji koji se oprostio od reprezentacije je Haris Medunjanin. Jeste li iznenađeni njegovom odlukom?

“Jesam, iskreno, jer sam mislio da će igrati još koju godinu za reprezentaciju. Mnogo mi je žao zbog te njegove odluke, pogotovo iz razloga što se radi o jednom strašnom igraču koji je po kvalitetu sigurno mogao igrati u najboljim klubovima liga petice. Mislim da Bosna i Hercegovina više neće imati igrača sa takvom tehnikom. Mnogo mi je žao zbog njegove odluke, ali i zbog odluke koju su donijeli i drugi igrači poput Ibiševića i Lulića. Oni su mogli barem još godinu-dvije igrati, no svejedno hvala im na svemu i drago mi je što sam mogao s njima dijeliti svlačionicu. Odlučili su da je sada vrijeme da se oproste i to treba poštovati.”

U posljednje vrijeme ste propustili nekoliko utakmica u turskom šampionatu.

“Jedini razlog je povreda. Imao sam problema sa koljenom, tačnije radilo se o napuknuću ligamenata, ali srećom to je iza mene. Sve do te povrede sam bio jedan od najstandardnijih igrača u klubu. Dosad sam za tri godine provedene u Osmanlisporu odigrao 90 utakmica, što je velika stvar i mislim da sam sebi napravio dobro ime u Turskoj.”

Ugovor vam ističe na kraju sezone. Ostajete li u Osmansliporu ili idete?

“Razgovaram intenzivno sa čelnicima Osmanlispora oko produženja saradnje i nije isključeno da ostanem ovdje. Ne bih imao ništa protiv i da ovdje završim karijeru, jer ovaj klub mi je dao mnogo, ne samo u fudbalskom smislu, već i u nekom drugom. Ovdje sam se sa suprugom Lejlom ostvario i kao roditelj, dobili smo sina, tako da sam mnogo vezan za Ankaru i volio bih tu ostati. Isto tako nije nemoguće ni da odem negdje drugo, jer ponuda ne nedostaje, ali vidjet ćemo šta će vrijeme donijeti.”

A fudbal u Turskoj, kako je biti fudbaler u takvoj zemlji?

“Fenomenalno! Kvaliteta života, ljudi, infrastruktura…, stvarno sve je na jednom visokom nivou i uživam maksimalno. Po meni je liga u Turskoj nepravedno potcijenjena, mislim da je po kvaliteti odmah iza liga petica. Ovdje svake sedmice imate priliku igrati protiv invidualno sjajnih fudbalera i ko se god odluči doći ovdje može sigurno da napreduje.”

Imali ste čast da sa reprezentacijom putujete na Svjetsko prvenstvo. Jedno nezaboravno iskustvo.

“To je definitivno šlag na moju karijeru. Mnogi veliki igrači nisu uspjeli da odu na takvo takmičenje, a ja sam to uspio sa Bosnom i Hercegovinom i presretan sam zbog toga. Igrali smo velike utakmice, posebno će ostati u sjećanju ona sa Argentinom na Marakani u Rio de Janeiru. Rado se sjetim tih trenutaka i jednog dana ću sinu sigurno pričati o tome. To je bilo nešto savršeno.”

Da možete nešto promijeniti u karijeri, šta bi to bilo?

“Svi mi u životu griješimo, pravio sam i ja pogreške, ali sve to me je naučilo nečemu novom i izvelo na pravi put. Nema potrebe da se žali za bilo čim, već treba gledati unaprijed. Treba biti i pošten prema fudbalu. Možda vam neće vratiti sve odmah u karijeri, ali hoće sigurno kasnije, jer život se ne završava sa 30 i nešto godina kada se završi karijera.”

Sarađivali ste s brojnim trenerima. Koga biste izdvojili?

“Bilo ih je stvarno mnogo trenera koji su me trenirali, mnogi su mi bili od velike pomoći počevši od onih koji su me vodili u TOŠK-u, pa do, recimo, Osmanlispora. Najviše bih izdvojio Sušića. Za mene je veliki trener, još veći čovjek i zahvalan sam mu mnogo što mi je pružio priliku da igram za svoju zemlju. Pamtim također i Mišu Krstičevića iz Hajduka, kojem sam zahvalan na ovom dijelu karijere u kojem sam najviše napravio. On je vjerovao u mene kada je malo ko i pružio mu je šansu u jednom Hajduku koji je institucija. To je jedan poseban u klub, u srcu mi je odmah poslije mog Čelika”, rekao je Vršajević na kraju za portal Sportsport.ba.

Avdija Vršajević za Anadoliju: Turska mi je druga kuća

Avdija Vršajević za Anadoliju: Turska mi je druga kuća

Reprezentativac Bosne i Hercegovine, Avdija Vršajević u intervju za Anadolu Agency (AA) govorio je o životu i fudbalu u Turskoj, reprezentaciji i drugim temama. Avdija kaže kako bi u Turskoj mogao ostati do samog kraja svoje profesionalne karijere, a da je turska Superliga na šestom mjestu po kvaliteti.

“Turska mi je druga kuća”, rekao je 31-godišnji desni bek Vršajević i dodao:

“U Turskoj sam veoma sretan, Nakon Bosne Turska mi je druga kuća. Želio bih ovdje završiti karijeru”.

Klub za koji nastupa u sebi ima historijsku dimenziju, a sam naziv je i najvažniji simbol kluba.

“Svi poznajemu historiju Osmanskog carstva. I Bosna je dugo bila u okviru Osmanskog carstva. Sretan sam što sam ovdje i što predstavljam ovaj klub”, dodao je Vršajević.

Podsjećajući da u tursku ligu iz godine u godinu dolaze veoma dobri i poznati igrači, a da se malo njih odluči napustiti klubove u ovoj zemlji Vršajević je rekao kako će predstojeća sezona biti teška u takmičarskom smislu, ali i najavio borbu za jednu od čelnih pozicija.

Avdija Vršajević se nada drugom plasmanu reprezentacije BiH na Svjetsko prvenstvo u Rusiju.

“Treći smo u grupi, a posljednju utakmicu s Grčkom smo odigrali 0:0. Ništa nije izgubljeno. Ranije smo išli na Svjetsko prvenstvo i želimo po drugi put nastupiti na Mundijalu. Takmičimo se u vrlo teškoj grupi, ali zašto da ne? Još uvijek je sve otvoreno”, rekao je Vršajević, podsjetivši da se BiH takmiči u grupi kvalifikacionoj grupi “H” gdje su joj najveći rivali selekcije Belgije i Grčke.” – rekao je Avdija Vršajević za Anadolu Agency.

Avdija Vršajević: Supruga i ja smo osam godina čekali sina

Avdija Vršajević: Supruga i ja smo osam godina čekali sina

Avdija Vršajević je prije nekoliko dana dao intervju za Azra Magazin, a razgovor vam prenosimo u cijelosti.

Avdija Vršajević, fudbalski reprezentativac Bosne i Hercegovine i igrač turskog “Osmanlispora”, prije mjesec prvi put se ostvario u ulozi oca. Supruga Lejla, s kojom je u braku od 2009. godine, a koju je upoznao još u srednjoškolskim danima, rodila mu je sina Ahmeda.

U dosadašnjoj karijeri, Vršajević je nastupao za “Čelik”, “Željezničar”, “TOŠK”, “Kladno”, “Tatran”, te “Hajduk”. Ovog izvrsnog fudbalera najviše pamtimo sa Svjetskog prvenstva u Brazilu, 2014. godine, gdje je odigrao utakmicu protiv Irana, te postigao jedan od historijskih golova u prvoj pobjedi BiH na Svjetskim prvenstvima. Taj pogodak će vječno ostati urezan u historiji bh. fudbala, ali i karijeri Avdije Vršajevića.

Foto: Çagdan Montaş Photography

Osim o karijeri, s Avdijom smo razgovarali i o tome kako provodi vrijeme u Turskoj, otkrio nam je kako supruga i on planiraju živjeti u Zenici, a govorio je i kako se snašao u očinskoj ulozi.

– Držati svoga sina prvi put u naručju nešto je sasvim nevjerovatno, neopisivo. Presretan sam, i zaista ne znam kojim riječima bih to dočarao. Pogotovo što smo supruga i ja osam godina čekali na dijete. Dijete ne možete dobiti kada vi poželite, nego kada Bog to odredi. Ne treba nikada odustati od želje za potomstvom, treba se boriti do kraja, jer je to nešto najljepše. Cilj svakog čovjeka je da se ostvari u roditeljskoj ulozi, te da je porodica zdrava i potpuna.

Ko je dao ime Vašem sinu?

– Dugo smo razmišljali o imenu za sina. Imali smo tri imena u opticaju, a ime Ahmed nije bilo u prvom planu. Kada se izgovori ime Ahmed, nekako su puna usta, i to nam se svidjelo, nismo ga odabrali ni iz kakvog posebnog razloga. Musliman sam pa sam u skladu s tim i birao ime, a ovo nam se baš svidjelo.

Obzirom na to da je Vaša supruga Lejla prvi put okusila čari majčinstva, a Vi očinstva, kako se snalazite u toj ulozi? Kako ste rasporedili obaveze?

– Sreća je bila što nam se sin rodio 9. juna, na dan kada je Reprezentacija BiH igrala utakmicu s Grčkom, a ja sam bio povrijeđen pa nisam mogao igrati i sve vrijeme sam bio sa suprugom, te joj pomagao. Prvih dana je bilo teško, bilo je i nervoze i svega što ide uz to. S obzirom na to da nam je prvo dijete, nismo mnogo znali, nismo znali šta mu je kada zaplače… Na svu sreću, s nama je bila Lejlina sestra. Porodično su tu u Turskoj s nama, došli su nam pomoći i još su s nama. Raspodijelili smo se i uvijek je neko s malim. Hvala Bogu, dobra je beba, zdrav je i ne pravi mnogo problema. Jedino plače kada je gladan.

Foto: Çagdan Montaş Photography

Pripremajući se za razgovor s Vama nisam mogla naći mnogo intervjua koje ste dali. Zbog čega ste samozatajni i čuvate život dalje od očiju javnosti?

– Ne postoji poseban razlog za to, zaista. Kroz karijeru sam prošao mnogo toga, od uspona do padova. Karijera mi je počela stvarno lijepo kada sam otišao vani, pa je nešto kasnije krenula i silaznom putanjom. Bilo je i priča da, kada se jednom igrač vrati u BiH, da će teško opet otići vani, a ja mogu reći da Bosna i Hercegovina, kakva-takva, uvijek donese sreću, i meni je zaista donijela. Nekada sam imao situacija gdje se nekom mediju nisam sviđao, ali ko god me nazvao za intervju, izašao sam u susret i odgovorio. Ne volim previše da se eksponiram po medijima. Volim svoj život ovako miran. Postoje stvari koje su za javnost, a privatne i porodične detalje držim za sebe. U tom se uživa, o tom se ne priča.

Igrač ste Osmanlispora i reprezentacije BiH. Gdje se trenutno nalazite i kakvi su Vam planovi za dalje?

– Trenutno se nalazim u Turskoj, i ovih dana počinjemo s pripremama za novu sezonu. Narednih 14 dana idemo u kamp, gdje ćemo trenirati, pa su mi nakon mjesec provedenih sa sinom i suprugom misli malo više s njima, tako da će se biti teže „prešaltati“ na pripreme. Bit će teško, ali blizu smo. Neću daleko ići, pa ću prvi slobodan dan iskoristiti za odlazak kući.

Kako provodite vrijeme mimo fudbalskog terena?

– Broj jedan je porodica, a uživam i u tome da sjednem i odmorim uz tursku kafu, koju zaista volim. Vrijeme rado provodim i posvećen sam i drugim sportovima. Rekreativno igram košarku, volim stoni tenis, tenis… Uglavnom, pratim sve sportove i u tome uživam.

Čime biste se bavili da niste profesionalni fudbaler? Bi li to bio neki sport ili nešto sasvim drugačije?

– Završio sam medicinsku školu i po zanimanju sam medicinski tehničar. Da se nisam okrenuo fudbalu, vjerujem da bih u tom smjeru nastavio i studirati. Moja supruga je završila Zdravstveni fakultet, a medicina nas je i spojila, u srednjoj školi smo sjedili zajedno. Medicina me jako zanimala, ali sam se, ipak, odlučio za fudbal.

Rođeni ste u Doboju. Koliko često posjećujete BiH i rodni grad?

– U Doboju žive Lejlini roditelji, pa dolje idemo da njih posjetimo i obiđemo. Moji su smješteni u Jelahu, tako da svaki odmor u sezoni i polusezoni iskoristim da odem u BiH. Gdje god bio, uvijek je najljepše vratiti se kući.

Vjerujem da se Vaša porodica mnogo ponosi Vama i uspjesima koje nižete godinama.

– Svakako, kao što su i svi roditelji ponosni na svoju djecu. Uvijek rado dočekaju naš dolazak, jer su im sva djeca van BiH. Imam dvije sestre, jedna je u Munichu, druga u Zurichu, a ja Ankari. Oni nas još nisu posjetili u Turskoj, jer mi je otac malo bolestan, pa im je zbog toga teže da dođu. Navikli su da uživaju kod kuće, imaju veći vrt, a otac ima i voćnjak. Uz to ne vole ni avion. Jednostavno, imaju svoj režim u BiH, kafe s komšijama i to.

Naslovnica Azra Magazina

Recite nam nešto o životu u Ankari. Kako supruga i Vi provodite zajedničko vrijeme?

– Supruga i ja planiramo živjeti u Zenici. To je naš grad. Uvijek kažem: Zenica je moj grad i “Čelik” je moj klub. To je jedini klub u kojem još mogu igrati u BiH. Na početku karijere sam igrao za FK “Željezničar”, ali sam se vratio u NK “Čelik” i tu stekao najljepše iskustvo. Navikli smo na našu mirnoću u Zenici, Tešnju, Jelahu…, a Ankara je suprotnost tome, grad sa sedam miliona stanovnika, i sve je nekako razbacano. Trenutno živimo u kompleksu Panora, i tu nam je sve u blizini, te imamo sve što nam je potrebno. Ima mnogo historijskih, a i drugih lijepih mjesta u Ankari koje volimo posjetiti. Kada god imam slobodnog vremena, obilazimo neka mjesta poput Kapadokyje, Pamukkalea, Izmira… Trudimo se što više obići i što bolje upoznati Tursku.

Kakav odnos imate s ostalim reprezentativcima BiH, družite li se privatno?

– Sa svima sam super, a mnogo njih poznajem jako dugo, slobodno mogu reći da imamo savršen odnos. Kada sam ovdje, znam da imam prijatelje, ali kada sam tamo s njima, to je nešto drugačije, nešto više od prijateljstva. U Ankari nemam nijednog reprezentativnca, ali kad se vidimo, družimo se, pijemo kafe i uživamo.

Kada se u našoj državi spomene ime Avdija, svi se sjetimo Vašeg pogotka sa Svjetskog prvenstva u Brazilu. Šta za Vas znači nositi dres Reprezentacije?

–  Zna se kako u BiH vlada ogromna euforija oko Reprezentacije, i kako ljudi gledaju na to. Samim tim čast je nositi grb te naše male države, i na terenu slušati kada počne himna. Svakom bih fudbaleru poželio da mu cilj bude da osjeti tu čar nošenja državnog grba, stajanja na terenu i slušanja državne himne. To je nešto nevjerovatno. A što se tiče gola u Brazilu, mislim da sam njime, a poslije i transferom u Tursku, opravdao sve kritike i prozivanje koje sam prethodno imao od Safeta Sušića i Mehmeda Baždarevića. Taj pogodak u Brazilu još djeluje kao nestvaran. Ipak je to Svjetsko prvenstvo, prvo veliko takmičenju za BiH, i to je nešto što ću, ako Bog da, pričati svom sinu. Jednostavno, to je nešto savršeno.